Roditelj Portal – Trudnoća, beba, roditelj Forumi SLOBODNO VREME Preporučite Price koje ce nam promeniti zivot

Ova tema sadrži 26 odgovora, ima 1 glas i poslednji put je ažurirana od strane  da2 9 godine, 9 meseci ranije.

Gledanje 1 članaka - 1 do 15 (od 27 ukupno)

Price koje ce nam promeniti zivot


  • j210
    Član
    j210

    Nisam znala gde da postavim ovu temu ali kao popadija bih vam htela preneti neke divne priče koje su,bar meni,promenile život…Neke su sa hrvatskih sajtova,neke sa naših nije ni bitno jer je smisao i značaj jako vredan za naš život

    Stvari, gotovo uvijek, nisu kako izgledaju

    Kod jedne bogate obitelji su se zaustavila dva putujuća anđela kako bi prenoćili. Obitelj nije bila gostoljubiva i poslali su anđele u jednu malu hladnu prostoriju koja im je služila kao podrum iako su imali gostinjsku sobu.
    Nakon što su sami prostrli ležajeve, stariji anđeo je vidio rupu u zidu i zazidao je. Mlađi ga je upitao, zbog čega im je popravio rupu kad su ih tako loše smjestilia, a stariji anđeo je odgovorio:

    “Stvari, gotovo uvijek, nisu onakve kako izgledaju”.

    Sljedeće večer su stigli do jedne veoma siromašne kuće. Ljubazni domaćin i njegova žena ponudili su im da podijele večeru i prepustili im svoj krevet da se odmore i naspavaju. Kad su se dva anđela sljedećeg jutra probudila, našli su domaćina i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, njihovo jedino blago, ležala je mrtva u dvorištu.

    Anđeli su nastavili svoj put, a onda je mlađi anđeo, veoma bijesno prigovorio starijem, kako je tako nešto mogao dozvoliti. Prvi domaćin je imao sve, pa si mu čak i rupu na podrumskom zidu popravio, a ovaj drugi domaćin, koji gotovo ništa nema i usprkos tome nas je veoma ljubazno primio i ugostio, da nam je čak ustupio i svoju postelju, dozvolio si da njemu crkne jedina krava.

    Stariji anđeo mu odgovori: “Kada smo bili u hladnom podrumu, opazio sam da se unutar one rupe krije davno zakopano blago, i popravio sam rupu, jer je domaćin veoma pohlepan i to blago bi ga učinilo još gorim. Prošle noći dok smo spavali u domaćinovom krevetu, došao je anđeo smrti po njegovu ženu i ja sam ga umolio da uzme kravu umjesto žene. Stvari, gotovo uvijek, nisu onakve kako izgledaju”.
    Stoga ne zdvajaj kad u tvom životu nije sve onako kako ti misliš da treba biti nego imaj povjerenja u Onoga koji je tvoj život pokrenuo u postojanje.


    j210
    Član
    j210

    DAN SPOMENA NA MRTVE

    Usnih san:
    Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima. Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i dvije minute.
    «Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?» upitah ga zgranuto. A groblje bijaše nepregledno.
    «Ovo nije dječje groblje», reče mi. «Ovdje počivaju odrasli ljudi.»
    «Pogledaj što piše» – upozorih ga na natpise.
    On se bolno osmjehnu.
    «Znam», reče. «Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.»


    j210
    Član
    j210

    MOLITVA ABECEDE

    Siromašni seljak, nakon što se veoma dugo zadržao na tržnici, sjetio se da nije sa sobom ponio molitvenik. Dio puta prolazio je kolima kroz šumu, i već se gotovo pomirio s činjenicom da će dan završiti bez molitve.
    Onda moljaše na ovaj način: «Napravio sam, Gospode, veliku glupost. Jutros sam krenuo od kuće bez mog molitvenika, a znaš da slabo pamtim i ne mogu sročiti nijednu jedinu molitvu. Ali evo što ću napraviti: Polako ću pet puta recitirati abecedu na čast Tebi koji poznaješ sve molitve. I Ti posloži slova na način kako je u molitvama kojih se ne mogu sjetiti.“
    Gospod na to reče svojim anđelima: «Od svih molitava koje sam danas čuo, ova je svakako najljepša, zato što je rođena iz jednostava i iskrena srca.»


    j210
    Član
    j210

    Kakva jabuka

    Svakog jutra, u malom Kraljevstvu Blagostanja, neki je prosjak bez riječi donosio kralju jednu jabuku, a onda bi otišao. Kralj, koji je bio navikao primati mnogo skupocjenije darove od tog voća što je jutrom stizalo, volio se narugati na račun prosjaka, kad bi ovaj otišao.
    Svi su na dvoru oponašali kralja: jer zaista ne bi bilo prikladno ne postupati ili ne misliti kao kralj.
    Prosjak se nije obeshrabrio i svakog je jutra dolazio i predavao kralju u ruke svoj dar. Iako mu je to bilo već dosadilo, kralj je ipak primao dar, uz hinjeni smješak i odlagao ga u jednu košaru. Bila je već krcata i jedva je u nju stalo sve voće koje je prosjak s ljubavlju, pažnjom i strpljivošću donosio.
    Jednog dana najdraži kraljev majmun uzeo je jedan komad tog voća i zagrizao ga, a onda ga je odmah bacio pred kralja. Kralj je, sav u čudu, ugledao usred jabuke dijamant.
    Istog trena je dao otvoriti sve voće koje je bilo nagomilano u košari i u svakom je našao dijamant.
    Sav u čudu, kralj je dozvao neobičnog posjetitelja i zatražio objašnjenje. Ovaj je odgovorio: „Donosio sam ti ove darove da shvatiš da ti život svakoga jutra nudi poseban dar na koji ti zaboravljaš radi silnog ovog bogatstva kojim si okružen. Taj dar je novi dan koji započinje.“
    Mnoge stvari izgledaju prevažne, ali postoji jedno dobro koje sve nadilazi i koje je kao dijamant skriven u našem srcu – to je osmijeh što ga darujemo onome kome je potreban. Nosim li svakoga jutra nekome svoj dar?


    j210
    Član
    j210

    ZAVOLI IH!

    Koliko nas ljudi svakodnevno izluđuje i naljuti?
    Da ih pokušamo osvojiti i zavoljeti?
    Neki čovjek odluči urediti svoj vrt pred kućom: posije englesku travu i uskoro iznikne lijepa zelena površina. Puno je vremena i pažnje posvećivao vrtu, ali se na proljeće začudi i naljuti, jer je u gustoj travi pronašao nekoliko žutih cvjetova. Požurio ih je iščupati. Ali su već sljedećih dana nicali novi cvjetovi, cvjetovi maslačka. Ode u trgovinu i kupi otrov za poljsko cvijeće. Nije pomoglo.
    Od tog vremena njegov rad u vrtu pretvori se u bjesomučnu borbu protiv žutog cvijeća, koje je svakim danom sve više raslo i cvjetalo. „Što mogu još poduzeti“, povjeri čovjek brigu svojoj ženi. „A zašto ne pokušaš zavoljeti to cvijeće?“ odgovori mirno žena.
    I čovjek posluša. Uskoro su mu divni uzorci maslačaka postali najljepši ukras zelenoj podlozi vrta. Od tada je mirno i zadovoljno živio.


    j210
    Član
    j210

    Bogataš i siromah

    Živio jednom neki bogat čovjek. Bio je široke ruke i rado je pomagao drugima. Do njega je imao kućicu siromah koji se u životu nije nagledao obilja, nego što je imao, raspoređivao bi tako da što bolje poveže kraj s krajem.
    Jednom zgodom bogataš, zanesen svojim dobročinstvima, navede pred ljudima razgovor o tome tko je koliko vrijedan pa u želji da pecne svog siromašnog susjeda, reče:
    – Vidiš kolikima ja pomažem? A ti, kako živiš, nemaš dovoljno ni za sebe samoga.
    Siromah ga pogleda, pa odgovori:
    – A kad bi ti znao koliko puta sam ja ljudima u nevolji dao sve što sam imao, do posljednjeg novčića? Hajde, ti to učini samo jedanput!

    Bogataš tada spusti pogled i šutke se udalji osjećajući mnoge poglede na svojim leđima.


    j210
    Član
    j210

    Bog postoji

    Čovjek je otišao u brijačnicu ošišati svoju kosu i skratiti bradu kao i obično. Počeo je pričati sa brijačem. Pričali su o mnogim stvarima i raznim temama. Iznenada dotakli su temu o Bogu. Brijač je rekao: „Pogledaj čovječe, ja ne vjerujem da Bog postoji kao što si ti to rekao.“ „Zašto si to rekao?“ – upitao je čovjek.

    „Pa to je tako jednostavno, samo moraš izaći na ulicu da shvatiš da Bog ne postoji. Reci mi da Bog postoji; bi li bilo toliko bolesnih ljudi? Bi li bilo napuštene djece? Da Bog postoji, ne bi bilo patnje i boli. Ja ne mogu zamisliti Boga koji dopušta ove stvari.“ Čovjek je zašutio jedno vrijeme misleći se jer nije želio odgovoriti bez argumenata.
    Brijač je završio svoj posao, i čovjek je izašao iz brijačnice. Ubrzo nakon što je izašao ugledao je čovjeka sa dugom kosom i zapuštenom bradom (izgledao je sav neuredan). Onda je čovjek ponovo ušao u brijačnicu i rekao brijaču: „Znaš što? Brijači ne postoje: „Kako ne postoje?“ – upitao je brijač. „Ne!“ – čovjek je uzvikuo. „Oni ne postoje, jer da postoje ne bi bilo neurednih ljudi, kao što je onaj na ulici: „Ma brijači postoje samo što ljudi ne dolaze k njima.“ „Točno!“- potvrdio je čovjek i nadodao: „Isto tako i Bog postoji samo ljudi ne dolaze k Njemu!“


    j210
    Član
    j210

    Pastirova tajna

    Neki je čovjek živio neprestano s crnim oblacima na duši. Nije vjerovao u dobrotu, osobito u Božju dobrotu i ljubav.
    Jednoga dana dok je, zadubljen u svoje crne slutnje tumarao brdima iznad sela, susretne pastira.

    Pastir, dobar čovjek bistra oka, osjeti strančevo očajničko raspoloženje i upita:
    „Što te toliko muči, prijatelju?“

    „Neizmjerno sam usamljen.“

    „Ja sam također sam, ali nisam tužan.“

    „Možda zato što je Bog s tobom…“

    „Pogodio si.“
    „Ja, naprotiv, nemam Boga, ne mogu vjerovati u njegovu ljubav. Kako Bog može voljeti ljude svakog pojedinog? Kako je moguće da mene voli?“

    „Vidiš li ono naše selo u dolini?“, upita pastir. „Vidiš svaku kuću, zar ne? Vidiš li prozore svake kuće?“
    „Vidim“.
    „Onda nemoj očajavati! Sunce je jedno, pa ipak ono obasja svaki prozor u gradu, i onaj najmanji skriveni prozor tijekom dana ono obasja. Možda si ti očajan zato što ti je prozor zatvoren?“


    j210
    Član
    j210

    Staklenka krastavaca i kava

    Kad vam se čini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada biste htjeli da dan traje dulje od 24 sata, sjetite se staklenke kiselih krastavaca… i kave.

    Na satu filozofije profesor je stajao pred grupom studenata i držao neke predmete
    iza sebe. Kad je sat počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu staklenku od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis.
    Zatim je pitao studente je li staklenka puna. Složili su se da je.

    Onda je profesor podigao kutiju punu kamenčića, ubacio ih u staklenku i malo protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazni prostor između loptica. Ponovo je pitao studente je li staklenka puna. Ponovo su odgovorili da je puna.

    Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je usuo, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u staklenci.
    Pitao je još jednom je li staklenka puna. Studenti su skrušeno odgovorili da je.

    Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice kave i ulio ih staklenku. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali.

    Sad!, rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, ‘želim da shvatite da ova staklenka predstavlja vaš život.
    Loptice za tenis su važne stvari u vašem životu: vaša obitelj, vaša djeca, zdravlje, vjera i stvari kojima se strašno predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo.
    Kamenčići su ostale važne stvari u životu: posao, kuca i auto…
    Pijesak predstavlja preostale stvari. Male, nevažne stvari. Ako staklenku napunite pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice.
    Isto važi u životu. Ako svoje vrijeme i snagu potrošite na male stvari, nikad nećete imati mjesta za važne stvari.

    Zato: – Igrajte se s djecom.
    – Nađite vremena za odlazak liječniku.
    – Izvedite dragu osobu na večeru.
    – Ponašajte se ponovo kao da vam je 18.
    – Uvijek će biti vremena za čišćenje i popravke.
    – Prvo se pobrinite za teniske loptice – stvari koje su zaista važne.
    – Izaberite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak.

    Jedna studentica digla je ruku i pitala što predstavljala kava.
    Profesor se nasmijao. ‘Drago mi je da ste pitali. Nju sam ulio, da bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život ispunjen, uvijek imajte vremena za kavu s prijeteljem.

    makica 265

    Divno je Jeki.Hvala ti! :-*


    Selena
    Član
    Selena

    Bas su lepe pricice!:HAG:


    Iva&Lule
    Član
    Iva&Lule

    j210 – 5/11/2008 14:42

    DAN SPOMENA NA MRTVE

    Usnih san:
    Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima. Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i dvije minute.
    «Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?» upitah ga zgranuto. A groblje bijaše nepregledno.
    «Ovo nije dječje groblje», reče mi. «Ovdje počivaju odrasli ljudi.»
    «Pogledaj što piše» – upozorih ga na natpise.
    On se bolno osmjehnu.
    «Znam», reče. «Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.»

    OVO MI JE UBEDLJIVO NAJBOLJE :respekt:

    Trudim se koliko mogu da svoje vreme,ljubav i paznju posvetim drugima.Detetu,muzu,roditeljima,SIS,prijateljima,cak i one koje nevidjam cesto trudim se da pozovem,posaljem cestitku za rodjendane,godisnjice,slave,da ih obradujem,izmamim osmeh na licu 🙂

    Uvek mi je toplo oko srca kad dobijem sms zahvalnosti,,Ivo nisi nas zaboravila mislis na nas,, to mi je najvece bogastvo.

    jovanchica

    Bas su lepe i poucne price


    j210
    Član
    j210

    Dragocjeno vrijeme

    Bojažljivim glasom i očima ispunjenim ljubavlju dječačić pozdravi oca koji se vratio s posla.
    – Tata, koliko zaradiš za jedan sat?
    Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim pogledom, otac odgovori:
    – Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam.
    – Ali, tata, samo mi reci, molim te!? Koliko zaradiš za jedan sat? – navaljivao je dječak.
    Otac je na koncu popustio odgovorivši:
    – Dvadeset dolara na sat.
    – OK, tata. Možeš li mi posuditi deset dolara? – upitao je dječak.
    Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo:
    – Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!
    Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio nešto kupiti.
    Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.
    – Spavaš li, sine? – upita otac.
    – Ne, tata. Zašto? – upita dječak drijemajući.
    – Evo novac koji si tražio – reče otac.
    – Hvala, tata! – obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.
    – Sad imam dovoljno! Imam dvadeset dolara! – reče.
    Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.
    – Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena?


    j210
    Član
    j210

    TRAGOVI U PJESKU

    Jedan je čovjek jedne noći sanjao kako hoda sa Gospodom duž plaže.
    Na nebu su se prikazivale scene iz njegovog života.
    U svakoj sceni je primjetio dva para otisaka stopala u pijesku:
    jedan par otisaka je pripadao njemu a drugi Gospodu.

    Kad mu se pred očima prikazala druga scena njegovog života,
    osvrnuo se ponovo na one otiske stopala u pijesku.
    Primjetio je kako je mnogo puta na svom životnom putu zapravo
    postojao samo jedan par otisaka stopala.
    Isto tako, primjetio je kako mu se uvijek to dogadalo u najtežim i najtužnijim
    trenutcima njegovog života.

    To ga je počelo mučiti pa je upitao Gospoda:
    – „Gospode, jednom si rekao da ako te odlučim pratiti da ćeš biti uz mene cijelim putem. Ali primjetio sam samo jedan par otisaka stopala u najtežem periodu svog života. Ne razumijem zašto si me ostavio onda kad sam te najviše trebao.“

    Gospod odgovori:
    -„Moje drago dijete, ja te volim i nikada te ne bih ostavio. Tokom tvog perioda iskušenja i patnje, kad si vidio samo jedan par otisaka stopala, to je bilo onda kad sam te JA nosio.“

Gledanje 1 članaka - 1 do 15 (od 27 ukupno)

Morate biti prijavljeni da biste odgovorili u ovoj temi.

Roditelj portal 2017 © Sva prava zadržana.